RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU: Praznik (bosanske) demokracije: Sokratovi likovi izranjaju iz prošlosti da bi nam, u ime naroda, ukrali i budućnost
Praznik je demokracije. Internacionalni. Nije međunarodni, kako se često govori u javnosti i na većini javnih nastupa. Naroda ima milione na Zemlji, nacija je dvjesto i neka. Nacija ima-je država. Vrsta organizirane prisile. No ta pri-sila osigurava osnovne preduvjete za život i postojanje svoga naroda. Oni ostali, u današnje vrijeme, imaju malo šansi živjeti demokraciju. […]
Praznik je demokracije. Internacionalni. Nije međunarodni, kako se često govori u javnosti i na većini javnih nastupa. Naroda ima milione na Zemlji, nacija je dvjesto i neka. Nacija ima-je država. Vrsta organizirane prisile. No ta pri-sila osigurava osnovne preduvjete za život i postojanje svoga naroda. Oni ostali, u današnje vrijeme, imaju malo šansi živjeti demokraciju. Uglavnom se bore za goli opstanak. I mnogo puta u tome slabo uspijevaju. Treba li spominjati višemilionski kurdski narod kojega šuta ko stigne. Ili Palestince?
E, hajmo mi sad malo ispred svoga praga.
Nama je ovaj dan važniji od bilo kojega. Zapravo, trebao bi biti. Bar na dvajes i četiri sahata bi se moralo istinski posvetiti ovoj civilizacijskoj tekovini. Naučiti makar da vladavina naroda nije teror neviđene manjine koja sebe sama predstavlja „vođama“ naroda. I da prva lekcija bude kako je u vladavini prava zadaća većinski izabranih predstavnika da budu servis građanima. Uz maksimalno afirmiranje individualnog života i čovjeka kojemu, na kraju, pripada suverenitet cijele države.
A u nas se vrijeme, koje bi ovaj način upravljanja društvom trebao biti afirmiran do balčaka, troši na samozavaravanje. Izbori se spremaju na sve strane. Čuje se u ime demosa: sigurnost i krv domovine, da svane dan, složili su u jednoj afirmiranoj partiji s nerafiniranim programom i kompromitiranim kadrom. S visoka se već sutra nudi Dubai, peti vrište o pravdi, osamnesti prizivaju boga u pomoć, osandesetsedmi obećava pohapsiti bivše jer su pokrali sve i novima nisu ostavili ništa.
Demokratski je ovdje kad Laktašenko, predsjednik države, snishodljivo dočekuje stranog šefa države i jasno i glasno mu poklanja -pola naše!. Vučić od preko mosta račkog, prihvaća sa smješkom poklon za koji se i sam zdušno borio devedesetih i pride drugu poklanja put na istoj toj zemlji. Dakle svojoj, od Rače do Bijeljine, pa onda putem do Tuzle i na kraju samog Sarajeva. Ne moraju više tenkovi zapinjati po nekim gudurama gdje ih drvetom s visine sahraniš kolko hoš, Žepo mila.
Isto je visokodemokratski tajno uzimati milione od ruskih mogula za rušenje vlastite države. U kojoj ne možeš s drugima ni dana. Ne računa se onih prethpdnih hiljadu bosanskih godina državnosti kad su Dobri Bošnjani gradili i živjeli zajedničku domovinu. Demokratska je sloboda šefa susjedne države kazati kako u Srebrenici nije bilo genocida a cijeli svijet i pravno ustvrdi da jeste. Isti taj ti brani da sam sebi priskrbiš jastuk na kojemu mirno možeš sanjati, no ti nudi onaj koji te žulja da ti nikad svanuti dan.
Granični i ini specijalci tuku djecu i bijedne im očeve koji na smrt osuđeni pokušavaju naći mjesto na svijetu u kojemu i oni mogu imati svoj jastuk i miran san a migrantima ih zovu.
Sve je više „čuvara reda“ diljem Balkana koji veredžeče s kriminalcima i banditima a inače vjerni etnopartijskim vođama i njihovim kerberima. A kad zatrebaju građaninu, koji ga plaća, narod već zna: ne traži policiju, oni ništa uraditi neće. To može potvrditi i većina tužiteljstava s ovih zarobljenih prostora u prošlosti. Jer ni oni sami ne čine ništa u korist pravne države. Ali lijepo žive u sjenci partija-interesnih grupa za prikazivanje puku raja i dženneta na ovoj strani života.
Izlišno je nabrajati šta sve čine tranzicijski samoproglašeni tribuni u ime naroda i demokracije. Na njih se ugledaju podanici i rado ih kopiraju na mikroplanu. Ko zagađuje zrak, vodu, šumu, potoke, livade? Baca masovni otpad u rijeke? Da nam je samo saznati imena i prezimena nesmiljenih sjekača izvora kisika, čuvare voda, hrane, sredstva hlada. Šumu našu, hraniteljicu našu, u svakoj krizi kojih, hvala prirodi i društvu, imamo vazda. I kad treba i kad ne treba. Kako se iznenada okupiraše gradovi i opustješe sela? Otkud ovolika vozila po svim površinama, da jedino ostaje hodati po njihovim krovovima ili nabaviti samaljet. Ko ukide gigantsku privredu, rasproda sve društveno i pokupi milijarde u privatizaciji nekoliko grupa novoformiranih kapitalista ratu zahvaljujući? Kako odjednom po miliona nezaposlenih i isto toliko penzionera u Bosni?
Najgore je demokratizirano i liberalizirano školstvo. Stup svake nacije. Sad djecu uče jedino strane jezike i geografiju. Za putove bez povratka. Historija je postala učiteljica mržnje i podjela. Sve u nekoliko škola pod različitim krovovima. Nacionalističkim.
Međutim, reko bi neko, stani malo. Pa sad eto i ti imaš slobodu govora (za koju si prije tranzicijskih „sloboda“ osuđen na podosta robije), pisanja, vikanja, vrištanja…Da, ali šta je sloboda? Mlaćenje prazne slame? Pravo na govorenje bez odgovornosti? Laganje? Partijskoprivatno prodavanje izmišljotina i trgovačkofinancijskih poruka umotanih u vijesti, osvrte i komentare? Možda je sloboda riječi ono što se plasira na društvenim mrežama i tzv medijima privatiziranofrustriranog doba postimperijalizma gdje su i san i java spremni za prodaju i kupovinu?
I još jednom ćemo kazati da narodnu-društvenu svijest kreiraju vladajući i ona je dominantna u društvu. Gdje je etika davno isključena, protjerana i zaboravljena. Zapravo, demokraciju, ne samo na našim ojađenim stranama nego i kroz „celi otvoreni Balkan“, prodaju u vidu magle, koju je, prije dvije i pol hiljade godina, osvijetlio veliki, istinoljubivi helenski filozof Sokrat:
„Lopovi i prevaranti će htjeti važne državne funkcije. A demokracija će im to dati. A kad takvi konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije…“
Lako je prepoznati staro u tek novom pakiranju. Pitanje je može li se išta naučiti u ovo malo do izbora? Ako izbora ima…
Komentari