RAMO KOLAR / GRADSKI DANI TEKU: Erdogan i Ataturk na bosanskim izborima a krava više nema ispod Treskavice!
Uputno je dopuniti lekciju koja se ovdje , manje-više, ponavlja najmanje dvije godine pod ovom egidom. Čovjek, ko i čitatelj, je biće zaborava. Zato se nešto ponovi, ali uvijek ima novih činjenica. Život je to. Naše muke su izložene na dlanu. U Sarajevu ovih dana. Došo (opet!) silni Erdogan. Malo predizborno, nešto za brata podanika […]
Uputno je dopuniti lekciju koja se ovdje , manje-više, ponavlja najmanje dvije godine pod ovom egidom. Čovjek, ko i čitatelj, je biće zaborava. Zato se nešto ponovi, ali uvijek ima novih činjenica. Život je to.
Naše muke su izložene na dlanu. U Sarajevu ovih dana. Došo (opet!) silni Erdogan. Malo predizborno, nešto za brata podanika Bakira, ponešto i za svoj klimav položaj u ekonomski načetoj Turskoj (ne umijem napisati onaj njegov novi naziv za ovu zemlju, sory). Pojednostavimo. Taip kaže: nema nametanja ničega od strane Visokog predstavnika u nas. Citirao je Vučića. Dodik samo što ga nije krkače pronosao Teheranom, poznatom kao Sarajevo. Prije svih Putko ne priznaje ni Šmita, ni Zapad, ni UN, ni ništa. Samo sebe, čizmu i kerbere u BGD i BL. Taip ode u Zagreb sređivati izborni zakon. U korist Radoboljca i Milanovića. Po Putkovim željama. Pazi sad: turski sultan u Bosni boravi par sati, kod šefa i vlasnika Srbije ostaje dva dana. Pehlivan igra na zategnutoj žici između Zapada i Istoka. Amerika gleda svoje interese. Ma svak ih gleda. Da se Srbija posve ne oda Moskvi. Nudi joj se glavna uloga na Balkanu. Uredovanje po Bosni i Montenegru. Jer oni su ipak najveći. I kao tržište i nako. I eto mira Zapadu. Usput, nek Aca Srbin na „lep način“ prizna fakat – državu Kosovo.
Zato će se u nas dati sva prava narodima-plemenima i njihovim poglavicama. Sve dok je to u interesu velikima. A čim malo zagusti Srbija će „svoje“ štititi, Hrvatska „svoje“. E ostaše ovi između. Šta s njima, pitao je Milošević Tuđmana (il je ovaj njega, isto je), kad su onomad čerečili i razvaljivali Jugu i Bosnu: „A šta ćemo s Muslimanima-Bošnjacima? Ha, pola raseliti, pola podušiti u Neretvi, rekoše tada.
Pitanja i danas su ista, odgovori bi mogli biti nešto malo drugačiji. Uostalom, nije li- su, Izetbegovići (svoju neku) Bosnu dali u amanet Erdoganu bratu! Šta je za njega dva miliona muslimana bosanskih. Mahala carigradska.
Znači, bute mirni, reko na sve strane. Podvukao potrebu otvorenog Balkana. Vučićevog samostana. Na kraju, Laktašenko će sve skupiti, pod mišku i Putku na referat. Izvijestiti kako ide sve po planu. Što se ne dogodi danas, sigurno će u idućem danu…
Jasno je svima dakle: sudbinu nam određuju „sila boga ne moli“. A sve nas tješe ovako: mi ne možemo i nećemo nametati ništa, građani sami biraju svoju sudbinu.
Ok, ako nam život baš budu određivali i uređivali ovi što se natječu za produžetak ličnog komonizma u kojemu odavno uživaju (vjerski: raj i džennet) onda su stranci posve u pravu. Puk bosanski uzima stvar-život u svoje ruke i preseljava se, masovno, baš kod njih. I da ne zaboravim teško perpetummobile pitanje: zašto ovi što javnotajno podržavaju i propagiraju npr. rusku diktaturu i fildžanistane, masovno ne bježe u Sibir i okolo il recimo u Tur(s)k…emistan?
Doduše, „bježači“ će mnogo izgubiti ako ne vide izložbe plakata i poruka, stiliziranih slika i lažnih osmijeha, diljem nam lijepe osiromašene i opustjele zemlje i države. Jer u nekoj Njemačkoj i Americi nema tako vrcavih ideja za normalan život, projekcija za sutra i ponude danas, nema ispraznih fraza opranih u stotinu voda, poziva na mir, spokojstvo i uživanje, laži koje ponovljene sto puta zvuče još lažnije. Mogli bi biti uskraćeni za javni cirkus koji im najavljuje Sebija, žena koja vlada a malo joj vazda, kad zasjedne u sarajevsku skupštinu i namerači na koju milijardu. Poziva narod, sasvim iskreno i bez skrupule ikakve, na gledanje zasjedanja u kojemu će ona cirkuziti s vlašću i opozicijom, građanima i nevjernicima, siromasima i bogatim, nezaposlenim i ko fol radnicima, sindikatom i nevladinim sektorom ionako smiješnom, bolnicama i liječnicima, fondovima i budžetima, danjom i noćom. Kad (i) taj parlament postane šegamaheraj za raju, u stalnom i direktnom tv prijenosu, glasači imaju samo aplaudirati ili zakupiti cijelu Lufthansu i odletjeti do Aljaske i Madagaskara s kartom u jednom pravcu. I ako ne budu imali kruha i hljeba, mogu za vrijeme trajanja sjednica pod dirigentskom palicom doktorice bez diplome, mirno ili s uzbuđenjem, zavisi – jesti bre kolače. Jer carica stiže na prijestol.
U ovim presudnim danima narodne vođe i ostatak nehljebovića, dobivaju nesebičnu pomoć u izbornoj trci. Kler je uz njih, kao što je vazda bio za nazadak. Pojedini fratri, hodže i popovi, glasno su za nastavak plenenitarenja, za svoje a protiv drugih, za dosadašnje mrtvozornike Bosne, građanina i čovjeka. Sijači straha su svezali zastave srednjovjekovne i jašu još čvršće na podaničkoj grbaći koja glavu koristi za češljanje i fb „izložbe“ i bježanje od stvarnosti u idilične legende o pravdi na nekom drugom svijetu.
O njima je, baš nekako aktualno ispade, davno (1926.) a bolno tačno, govorio veliki Kemal paša Ataturk, koji je vodio Tursku u Europu, ne čekajući da iko zove:
“Nisam religiozan, a ponekad poželim sve religije na dnu mora. Slab je vladar kojemu je potrebna religija da ga podrži. To je hvatanje ljudi u zamku. Narod će naučiti principe demokracije, diktate istine i nauke. Praznovjerje mora nestati…“
Prodo mi komšija kravu. Jednu jedinu. Ne mogu više, stari ljudi, devriti oko nje. Izdala ih snaga, priča mi drug s ove strane Treskavice prema Bjelašnici, i nastavlja: Dosad smo od njih uzimali mrs, sad i ja moram kod vas na Markale ja l na Ilidžu, malo mi je bliže. A pitaš im za djecu, unuke? Razišlo se i otišlo. Po Njemačkoj i kojekuda. Sad kud pogledaš ispod ove lijepe planine, lijevo i desno, pravo i krivo, niđe više krave, mlijeka, sira. Šta ćemo sad?
Ništa pobro. Pobrinut će se parlament sarajevski. Samo dok Antonaeta stupi za govornicu…
Komentari