KOLUMNA / MUHAMED KOVAČEVIĆ: Godina odluke
Piše: Muhamed Kovačević Iako su opšti izbori iduće godine, perdizborna kampanja je uveliko počela. Kao i obično, svi će se fokusirati na promjenu političara, odnosno političkih stranaka koje bi trebale biti nosioci vlasti. Ali kako bi bilo da za promjenu pokušamo promjeniti narod? Beskrajna lahkoća življenja Bosna i Hercegovina, je duboko zagrisla u opštedruštvenu moralnu […]
Piše: Muhamed Kovačević
Iako su opšti izbori iduće godine, perdizborna kampanja je uveliko počela. Kao i obično, svi će se fokusirati na promjenu političara, odnosno političkih stranaka koje bi trebale biti nosioci vlasti. Ali kako bi bilo da za promjenu pokušamo promjeniti narod?
Beskrajna lahkoća življenja
Bosna i Hercegovina, je duboko zagrisla u opštedruštvenu moralnu krizu. Teška je to bolest, koja se kontiunirano i pažljivo razvijala nakon ratnih sukoba, a koju su na sve moguče načine podupirali domaći i strani politički dužnosnici i akteri. Danas imamo to što imamo. Lobodomirano traumatično društvo, opsednuto mržnjom i frustracijom, opterečeno prevelikom ekonomskom krizom i besperspektivošću, koje kao u nekom začaranom krugu, uvijek iznova bira iste političke igrače, koji se na ovim prostorima ne mijenjaju od prvi demokratskih izbora 1991 godine. U međuvremenu, nakaradni politički sistem kojeg su nam kreirali stranci u Djetonu, uveliko je učinio sve da obesmisli ikakav pokušaj kolektivnog suočavanja sa prošlošću, dolazak do kolektivne katarze, a samim tim i do mogučnosti kolektivnog napredovanja kao potencionalno zdravog društva. Umjesto toga, svjedoci smo apsolutne apatije i urušavanja suštinskog sistema vrijednosti, na kojem počivaju i opstaju moderna i uspješna zapadna društva. Šta je alternativa? Je čuveno pitanje koje je prije skoro 10 godina postavio rahmetli Sulejman Tihić, za sada posljedni društveni reformator večinskog naroda u BiH. Pitanje na koje se i dan danas ne nazire odgovor. Svi smo svjedoci da ovaj nakaradni i korumpirani sistem, nije više samo imaginarno opasan za budućnost naše djece, nego nam doslovice u realnom vremenu ubija djecu i najmilije. Nerješena ubistva, afere (ne)legetimnih diploma, afere nabavke medicinske opreme, afere kupovine političkih pozicija, mijenjaju se kao na traci iz dana u dan. Svaki novi dan bez neke afere na ovim prostorima, može se slobodno proglasiti Bajramom. No pravo pitanje je kako ovdašnje stanovništvo reaguje na te afere? Kako običan prosjećan građanin reaguje na nepravdu i korupciju. Sudeći prema odzivu na proteste, i javnom buntu – jako loše!
Protest koji je nedavno organizovao Muriz Memić, otac ubijenog Dženana Memića, samo iznova otkriva sliku apatije i aksioznosti u kojem se nalazi ovdašnje društvo. Slika od jedva par hiljada ljudi, od kojih su mnogi došli iz drugih gradova BiH, da podrže strahovitu i inspirirajuću borbu jednog oca za otkrivanje istine o slučaju stradanja njegovog sina, samo je sraman podsjetnik na to, da ovdašnje stanovništvo uopšte i nije briga šta se sutra može desiti i nekome od njih ili nekom od njihove djece. Bijedni pokušaji političkih obračuna oko protesta, veličine skupa, suštine procesa, govore o tome da smo mi i dalje daleko od istinskih tokova demokratije, vladavine prava ali i opšte kulture komuniciranja u javnom prostoru. Ipak i pored svega toga, ne postoji opravdanje na masovniji odaziv na taj protest, ako ništa makar zbog simboličkog značaja i poruke, da je stanovništvo uistinu spremno na promjene i da u budućnosti neće trpjeti nepravdu i represiju.
Političari iz druge dimenzije
U međuvremenu, neorganizovanu i nesvjesnu društvenu masu, političari su počeli pripremati za odlučujuće predizborne bitke. S te strane, treba naglasiti da je došlo do jednog vida modernizacije, jer je politički marketing za ove izbore izgleda dobio jednu sasvim novu dimenziju u modernizaciji, koja se oslikava na tome, da naši političari sve češće koriste digitalne platforme i društvene mreže kako bi se obratili svojim potencionalnim biračima. Jedan od političara, koji u posljednje vrijeme svojim izjavama je stekao ogromnu medijsku i društvenu pažnju jeste premijer FBiH – Fadil Novalić. Očigledno uvidjevši da mu je slika u javnosti dovedena na nivo šprdancije, premijer Novalić je odlučio da preko društveni mreža uspostavi aktivniji kontakt sa građanstvom, i na taj način da poboljša svoj ionako debelo uništen javni imidž. I to je ustinu pohvalno. Problem međutim nastaje u trenutku, kada premijer Novalić pokušava da pojasni korake koje vlada čini kako bi riješila trenutno užasno ekonomsko – socijalno stanje u FBiH. Prema Novalićevim izjavama, vlada konstantno poveća iznose posticaja i sredstva za rješavanje nagomilanih prije svega ekonomskih problema. I to djeluje ohrabrujuće, ali pod uvijetom da je politički sistem FBiH ustinu funkcionalan i neoptereč neverovatnom količinom korupcije, koja se veže prije svega za bilo kakav transfer novca, odnosno na bilo kakav pokušaj famoznih javnih nabavki, koji su u društvenom sistemu FBiH, postala zamjenska sintagma za tzv. „institucionalni kriminal“. Ako uzmemo u obzir da je sama vlada na čijem je čelu premijer Novalić, već treću godinu u tehničkom mandatu, odnosno da nema pravni kapacitet da suvereno odlučuje o zakonima i mjerama, onda zabrinjava činjenica, da upravo premijer Novalić hvali baš tu vladu kao najsposobniju i najmoćniju vladu od kraja rata pa do danas. To je nažalost samo još jedan pokazatelj, u kakvom paralelnom svijetu obitavaju naši političari, potpuno nesvjesni pojmova kao što su odgovornost ili profesionalnost.
Kako dalje?
Prema svemu sudeći ova predizborna jesen bi mogla biti jako turbulenta. Na pragu je i novi val nezaobilazne pandemije, koji će u mnogome odrediti sliku društvenih prilika u našoj zemlji. O tome kao i o drugim važnim, bitnim i hitnim stvarima se uglavnom ne raspravlja. Svi smo zarobljenici dnevnopolitičkim sukoba, koji se smišljeno stvaraju samo kako bi se skrenula pozornost upravo sa ovih suštinskih problema. Narod u BiH je na to odavno navikao, i što je najgore oguglao. U javnom diskursu treba očekivati nove šovinističke ispade, koje podstiču mržnju i razdor, sa sve uprtim očima u nesposobno tužilaštvo koje i dalje ne želi da se bavi svojim poslom. Zato ne treba se previše sekirati. Ko preživi, pričat će.
Komentari