Senada Hadžić: Pokušat ću da usrećim još kojeg psa lutalicu jer i ja sam nekad bila bez pravca i cilja.
Problem napuštenih pasa jedan je u nizu problema sa kojim lokalne vlasti u Bosni i Hercegovini ne znaju da se izbore. Iako obavezane Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja BiH, lokalne vlasti se sa njegovom implementacijom još uvijek ne snalaze. Na intervju za Narod.ba pristala je Senada Hadžić, jedna od aktivistica iz Gradačca koja već godinama sa […]
Problem napuštenih pasa jedan je u nizu problema sa kojim lokalne vlasti u Bosni i Hercegovini ne znaju da se izbore. Iako obavezane Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja BiH, lokalne vlasti se sa njegovom implementacijom još uvijek ne snalaze.
Na intervju za Narod.ba pristala je Senada Hadžić, jedna od aktivistica iz Gradačca koja već godinama sa grupom istomišljenika pomaže napuštenim životinjama iz Bosne i Hercegovine. Njen rad je posvećen zbrinjavanju napuštenih, promrzlih, zlostavljanih i gladnih pasa sa bh. ulica.
1. Za početak, možete li se predstaviti?
Zovem se Senada Hadžić i živim u Gradačcu.
2. Senada, otkud tolika ljubav prema životinjama, odnosno prema psima?
Kao dijete uvijek sam željela imati kućnog ljubimca, ali moji rahmetli roditelji nisu to dozvoljavali, uvijek bi znali reći: “Pas u kuću, nafaka napolje ode!”. Tako da sam 2012. godine prvi put u moj dom dovela jednog žuću (psa) sa ulice i dala mu ime Roky, i ne sluteći dokle će se ova ljubav prema životinjama proširiti, šta sve i koliko ta čupava stvorenja mogu značiti! U to vrijeme imala sam puno porodičnih problema, često sam se zatvrala između 4 zida, sama sa svojim bolom, a u mene su zurila samo dva oka mog Rokija, kao da mi je želio pomoći!
3. Kada ste odlučili pomagati napuštenim životinjama u BiH?
Sve je krenulo spontano. Udomite jednog psa, pa drugog i tako to počne. Poslije su došli Boni, Mija, Snupi, Bela, Bobi, Čupka, Luna, Nina, Vučko…da ne nabrajam sve. Sve sam ih udomila kako bi imali ugodan život.
4. Postoji li neki poseban razlog zbog kojeg ste počeli pomagati psima?
Često me pitaju postoji li razlog zašto pomažem životinjama? Da, postoji! Postoji jedan veliki razlog, izgubila sam sve u životu i ostatak života poklanjam napuštenim psima. Zašto?! Možete samo da zamislite koliko sam povrijeđena od strane “čovjeka” da sam se odlučila da se svaki dan poklanjam životinjama koji su zahvalniji od ljudi!
5. Senada, kako se ovdje kod nas u Bosni rješava problem napuštenih pasa?
Psi lutalice godinama se kreću našim ulicama, jedni ih se žele riješiti dok drugi, kao što smo mi, ljubitelji životinja, nastoje naći rješenje za njihovu daljnju egzistenciju, masovnom sterilizacijom smanjujemo broj uličnih pasa. Mislim da građane treba edukovati, a neodgovorne vlasnike treba kažnjavati u skladu sa zakonom o držanju vlasničkih pasa. U posljednje vrijeme se izbacuju i rasni vlasnički psi kada vlasnici više nemaju potrebu da se brinu o njima. I ulični psi su tu danas gdje jesu, ne svojom greškom nego opet greškom nas ljudi.
6. Često kažu za pse lutalice da su agresivni. Je li to tačno?
Nijedan pas lutalica nije agresivan. Strah se sa čovjeka prenosi na psa. Rijetko kad ujedaju što su “agresivni”, radi se o ličnoj procjeni da će biti napadnut jer su izloženi svakodnevnom zlostavljanju! Ljudi su oni koji u trenutcima nespretno reaguju tako što maltaraju rukama, bacaju kamenje i sl. To vam je ista situacija kada tjeramo pčele, ako pravimo nagle pokrete naravno da će nas ubosti! Morate biti staloženi.
7. Da li sarađujete sa nekim od udruženja ili prihvatilištima za pse? Možete li reći kakvi su uslovi u prihvatilištima za pse?
Sticajem okolnosti bila sam aktivna po pitanju napuštenih pasa u Gradačcu i u drugim gradovima te ostvarila komunikaciju sa dosta ljudi sličnim sebi. Na Facebook osnovali smo grupu Balkan Dogs. Pomagali smo uzajamno ( prikupljali hranu, obilazili druge gradove gdje ljudi imaju 20-30 pasa, organizovala sam druženje u svom dvorištu sa ljubimcima koju je propratila Hayat TV, BHT1…). Svake godine ideje su se širile i tako je došlo vrijeme da se osnuje udruženje za zaštitu životinja Balkanska Šapica Gradačac u kojem sam predsjednica udruženja. Neko je morao prvi da počne i vjerujte da sam sretna i zahvalna našim sugrađanima, veterinarskim stanicama na saradnji kao i našem načelniku koji nam je podrška u svemu ovome što radimo!
Vrijeme će pokazati svoje, naš cilj je djelomično ostvaren, a glavni cilj je sklonište. Tako će građani biti sigurni (posebno djeca) dok se kreću gradom a i psima sigurno nije dobro na ulici. Izloženi su maltretiranju i mnogo čemu.
Nisam imala priliku da vidim veće registrovano prihvatilište ali sam odlazila u posjete ženama koje su imale po 20 pasa i veliki su borci. Ne mogu da ne spomenem Odžak, Bosanski Brod, moje dvije lavice Enisu Omičević koja je udomila Vučka pored tolikih svojih pasa, Spomenku koja je nedavno prihvatila slijepog psa iz Gračanice na čuvanje a ima svojih 30 pasa…Njihova borba za spas šapica zaslužuje zlatni orden!
8. Ljudi često postavljaju pitanja zašto ljudi van BiH pomažu životinjama u našoj zemlji. Koje je vaše mišljenje povodom toga?
Bez ljudi koji su van BiH ( zaštitari, donatori ) ne bismo mogli ništa, oni su nam desna ruka u svemu. Nesebično nam pomažu, zahvaljujući njihovoj srdačnosti naši ulični psi nisu na ulici, tamo žive u stanovima i u kućama kao član obitelji, uživaju i uživat će ostatak svog života.
9. Koja priča vas je najviše ganula o psu lutalici?
Svaka udomljena šapica je priča za sebe sa puno bola i tuge, svaki od njih je imao neki deformitet ili je bio osakaćen od strane “čovjeka” a sada žive u toplim domovima. Nekako od svih njih mogu da izdvojim Srećka kojeg smo našli pokočenog i bez jedne nogice. Srce mi se slamalo a suze lile jer onakav i poslije oporavka nebi mogao opstati na ulici. Noćima nisam spavala, kovala sam planove gdje s njim. U kući sam imala 3 štenca sa ulice i moja dva ljubimca. Ali dobri ljudi uvijek postoje. U tom momentu stigla je poruka: “Srećko ima dom!”, javila mi je moja Kemala koja je dobra vila za naše pse lutalice godinama.
10. Imate 3 psa kod kuće. Možete li nam opisati kako provodite vrijeme s njima?
Svo svoje vrijeme posvećujem ljubimcima. Oni su moja porodica, moji prijatelji, moje sve na svijetu. Ja nemam vremena za ispijanje kafa po komšiluku, tračarenja i ostala druženja. Jednostavno se ne uklapam u taj svijet. Nekako se lakše uklapam u životinjski svijet jer i sama sam prošla kroz pakao života, baš kao psi lutalice, bez igdje ikoga.
11. Imate samojeda. Čini mi se da s Teom imate posebnu priču. Možete li nam reći malo o tome kako ste došli do nje?
Tea je došla u moj dom prije 3 godine kada sam bila u teškom psihičkom stanju zbog smrti mog mlađeg sina. Svi mogući i nemogući problemi su se “srozgali” na mene. Moj stariji sin je imao tešku bolest (šizofreniju) i tada sam bila izložena stalno fizičkim i psihičkim napadima. Često sam pomišljala da sebi sama skratim muke ali svaki put kad bih plakala tu je bila moja bijela pahulja Tea. Ona je jednostavno bila moj lijek. Zaspale bi jedna pored druge i tako jutra dočekivale u strahu pitajući se šta nas čeka sutra.
Bilo je vrlo teških trenutaka u mom životu ali čašu je prelila jedna noć kada sam jedva ostala živa. Svoj život dugujem ovim mojim ljubimcima jer su mi spasili život. Njih dvoje su samnom prošli mnogo toga i nisu me napustili, svaka neprospavana noć provedena je s njima. Često sam naglas s njima pričala a Tea bi ispuštala neartikulisane glasove kao da je odobravala moju priču. U vrtu bi se često smijala s njima kao da smo porodica bez obzira što sam gledala podrugljive poglede prolaznika i čula tračanja o meni kao: “Gledaj je, kao da je skroz poludjela.”
Moj svijet u kojem ja živim niko nije razumio. Moju bol nisam nikome mogla da ispričam jer sam bila neshvaćena! Danas kad pričam o tome… ja se ne stidim, ja sam žena borac, ne želim ničije sažaljenje. Bog mi je pružio šansu poslije svega, da živim ostatak života. Pokušat ću da usrećim još kojeg psa lutalicu jer i ja sam nekad bila bez pravca i cilja. Bila sam izgubljena!
Postoje ljudi bez kojih ne bih mogla funkcionisati. Oni su dio mene. Svi oni šire ljubav prema psima i dolaze iz različitih gradova i država, a imamo jedan isti cilj: što više šapica spasiti sa ulice!
Ovdje možete pogledati Senadin video snimljen u emisiji “Prijatelji životinja”:
Izvor Redakcija / E.P.
Komentari