POZNATI NOVINAR IGOR VUKIĆ ZA “NAROD.BA”: U Jasenovcu je ubijeno najviše 2000 osoba!
Igor Vukić (Zagreb, 26. siječnja 1966.), hrvatski je novinar, politolog, publicist i istraživač. Rođen je 1966. godine u Hrvatskoj gdje i danas živi. Inace javnosti je u zadnje vrijeme poznat kao covjek koji objavljuje knjige o jasenovačkom logoru iz 2. svjetskog rata i koji želi samo jedno- Istinu o stvarnom stradanju ljudi u tzv. jasenovačkom logoru. G- […]
Igor Vukić (Zagreb, 26. siječnja 1966.), hrvatski je novinar, politolog, publicist i istraživač. Rođen je 1966. godine u Hrvatskoj gdje i danas živi.
Inace javnosti je u zadnje vrijeme poznat kao covjek koji objavljuje knjige o jasenovačkom logoru iz 2. svjetskog rata i koji želi samo jedno- Istinu o stvarnom stradanju ljudi u tzv. jasenovačkom logoru.
G- dine Vukiću, ovaj razgovor je došao kao inspiracija gledanja jedne emisije na Happy TV u kojoj ste srbijanskoj javnosti veoma uspješno obranili vaša istraživanja o jasenovačkom logoru iako ste imali za sagovornike ljute srpske nacionaliste, krojače laži kako iz 2. svjetskog rata tako i ovog zadnjeg, odnosno g-dina Šešelja i Milomira Marića.
Sto vas je ponukalo da se bavite ovom veoma kontraverznom temom iz naše prošlosti?
– Dva su bitna razloga. Prije svega, ja sam politolog i novinar, a Jasenovac je vrlo važna povijesno-politička tema. Gotovo da nema dana da se logor u Jasenovcu negdje ne spomene u medijima u regiji i on neprekidno izaziva snažne političke sukobe. Dakle, ta me tema zanima iz profesionalnih razloga. Drugi je razlog privatni. Moj otac Nedeljko rodio se 1938. godine u selu Gradini, koje se nalazi točno preko puta jasenovačkog logora, na desnoj obali Save. Rodio se u srpsko-pravoslavnoj porodici koja je ondje zajedno s ostalim Srbima u selu živjela do pred kraj 1941. godine. Logor je preko Save već postojao gotovo četiri mjeseca. No 29. prosinca 1941. u selo su došli „pobunjenici“, kasnije partizani, i pucali na logor. Ustaše i domobrani poduzeli su protunapad, a stanovnici Gradine povukli su se na jug, sve do planine Kozare. Tu su dočekali i slom obrane tog partizanskog područja te su se predali nadirućim hrvatskim i njemačkim vojnicima. Sprovedeni su zajedno s ostalima natrag do Jasenovca, a odatle su raspoređeni po slavonskim selima. Moj otac, baka i prabaka došli su u Pakračku Poljanu gdje su baka i otac ostali živjeti i poslije rata. U Poljanu sam išao u osnovnu školu. U Gradinu smo redovito odlazili i često sam slušao priče o događajima iz Drugog svjetskog rata. Već iz obiteljske povijesti saznao sam da nije točno da bi NDH ubijala sve Srbe koje bi dohvatila, odnosno, da bi ih dovodila u Jasenovac i tamo ubijala. No pravi razlog zašto su moji rođaci, kao i tisuće drugih Srba bili privremeno raseljeni po Slavoniji ili poslani na rad u Njemačku, otkrio sam tek u vlastitim istraživanjima.
Istina i za vrijeme komunističke diktature čitao sam neka gledišta nazivana revizionističkim pogledima na Jasenovac i 2. svjetski rat, ali da ćete vi kao novinar i istraživač ići tako daleko da čak i negirate postojanje jasenovačkog logora smrti teško se moglo vjerovati. Vaš komentar?
Jasenovac je bio radni logor, u kojem nije bilo masovnih, serijskih ubojstava. Nije bilo plinskih komora ni krematorija. Broj zatočenika koji je u njemu bio duže vrijeme relativno je malen, pa stoga ne može biti ni velik broj žrtava. Prema definiciji „logor smrti“ je logor u koji su ljudi dovođeni kako bi bili ubijeni. To u Jasenovcu nije bio slučaj. Iz Jasenovca se moglo izaći na slobodu – istekom roka zatočenja ili izvanrednim otpuštanjima (amnestijama) povodom državnih praznika. Moglo se izaći razmjenama za zarobljene njemačke i vojnike ND Hrvatske. Također, zatočenici su mogli biti upućeni na rad u Njemačku (osim Židova). Oni koji su otišli u Njemačku bili bi praktično oslobođeni, jer su uglavnom potpisivali radni ugovor i radili u Njemačkoj kao slobodni radnici iz prijateljske države. Zarađeni novac mogli su slati svojim obiteljima. Jasenovac nije bio odmaralište, zabavište ili ljetnikovac, već jedan tip zatvora u ratno doba, u kojem su zatočenici bili na prisilnom radu, a istovremeno nije bio ni ne znam kakvo mučilište ili masovno stratište. Životni uvjeti u njemu bili su relativno dobri za to ratno doba. Zatočenici su mogli pisati svojim obiteljima i prijateljima i od njih redovno dobivati pakete s dodatnom hranom i odjećom. U logoru je bila ambulanta s liječnicima, a u mjestu Jasenovcu i bolnica s operacijskom salom, rendgenom, laboratorijem s mikroskopom. Taj je mikroskop bio kupljen u Osijeku 1942. godine a stajao je 6000 kuna. Pronašli smo u arhivu i račun za tu kupnju. U bolnici su se liječili i ustaše i zatočenici i stanovnici Jasenovca. Logor je imao velike ekonomije, uzgajao stoku i obrađivao velika polja na kojima je proizvodio hranu za zatočenike i čuvare. Višak je čak prodavao, na primjer, meso je išlo tvornici konzervi u Vrbovcu. Originalni dokumenti koje smo pronašli pa čak i izjave bivših zatočenika potvrđuju tu realnu sliku.
Prema zvaničnoj komunističkoj istini jasenovački logor je progutao sedamstotina hiljada žrtava dok vaša istraživanja iz dokumentacije i arhiva govore nešto sasvim suprotno, čak da se tu ne radi ni o par hiljada žrtava. Recite nam kako ste dosli do toga?
Logor u Jasenovcu imao je šest baraka za stanovanje zatočenika u koje je moglo stati po 200 ljudi. Nekoliko stotina zatočenika spavalo je u drugim nastambama, radionicama i drugim zgradama. U logoru je prema tome moglo biti od 1500 do 2000 zatočenika. Možemo tome pribrojiti i logor u Staroj Gradiški (od veljače 1942 do listopada 1944), koji je imao sličan kapacitet. U logoru se život mogao izgubiti zbog bolesti, zatim zbog kazni nakon pokušaja bijega ili drugih prekršaja discipline. Svim zatočenicima rečeno je da će u slučaju nečijeg bijega biti strijeljano 10 ili 20 zatočenika iz bjegunčeve radne ili zavičajne skupine. Unatoč tom upozorenju i teškoj moralnoj dilemi, bjegova je bilo pa onda i represalija. Stroga disciplina odnosila se na sve. Tako je u studenom 1941. u jasenovačkom logoru, pred svim postrojenim zatočenicima, strijeljano i deset ustaša, zato što su pljačkali po okolnim selima, a otimali su i prisvajali i stvari od zatočenika. Strijeljanja te desetorice opisali su i bivši zatočenici poslije rata. U arhivima smo pronašli zapisnike sa suđenja tim ustašama. Sve u svemu, u logoru u Jasenovcu nije mogao biti velik broj žrtava. Podsjećam da su jugoslavenske vlasti 1964. angažirale najbolje tadašnje forenzičare koji su sondirali i ekshumirali jame na jasenovačkom području. Pronašli su 497 posmrtnih ljudskih ostataka.
Što je to što je bio jasenovački logor i da li je u njemu bilo Bošnjaka kao žrtava i koa dželata stražara? Neki kažu da su tamo samo bili komunistički teroristi koji su rušili pruge i radili protiv režima Ante Pavelica.
U skupini od spomenutih deset strijeljanih ustaša u kasnu jesen 1941. bio je i vodnik Muhamed Ibrahimpašić, te vojnici-čarkari Meho Crnkić, Muho Crnkić, Ibrahim Pašić, Meho Jusić i Ibro Šabić. S ovim posljednjim, Ibrom Šabićem iz Bihaća, sinom Murata, rođenom 1921., sve je i počelo. Ibro je prvi uhićen i suđen jer je opljačkao kuću jednog pravoslavca u obližnjem selu kad je ustaški odred progonio neku grupu četnika. Potom su i ostali suđeni pred časničkim ratnim sudom, za svoje prijestupe. Naravno da je bilo i zatočenika islamske vjere, a oni su u logor dospijevali zbog veza s Komunističkom partijom, sudjelovanja u partizanskim redovima ili podupiranja partizana (novcem, sanitetskim materijalom) i zbog slične protudržavne djelatnosti. Za sve muslimane u logoru (i ustaše i zatočenike) svaki drugi tjedan dolazio je imam Tahir Vojniković i predvodio vjerske obrede. Vojniković je bio imam i muallim (vjeroučitelj) u Bosanskoj Dubici. Dobivao je i plaću od logora za svoj rad. „Vojniković je bio dobričina. Svojima je bio dobar, a nama nije odmagao“, rekao je za njega poslije rata zatočenik, Židov, Jakob Danon. Neki od zatočenika muslimana pušteni su iz logora, poput Fuada Midžića, koji je kasnije poginuo prilikom partizanskog zauzimanja Sarajeva u travnju 1945. godine. Drugi su u logoru izgubili život, poput Muhameda Gandure, potomka ugledne obitelji koja vuče podrijetlo još iz svetog grada Meke. Sve to treba temeljito istražiti, a pri tome otkrivamo u arhivima sve više dokumenata koji mogu rasvijetliti sudbine skupina i pojedinaca. U tom smislu ne bih rabio izraz „dželat“ jer takva stalna funkcija u logoru nije postojala: pri provođenju pojedinih kaznenih mjera poput strijeljanja ili vješanja, formirali bi se ad hoc timovi, svaki put drukčiji. Presude bi donijeli časnički ratni sudovi, a poneki put je u logor došao i pokretni prijeki sud. Jasno da takvi sudovi ne mogu biti vrhovni pravni uzor, ali su, u skladu s tim ratnim vremenima, bili otprilike na razini ratnog sudovanja na svim zaraćenim stranama.
Istina vi nikada u svom istraživanju niste dovodili u pitanje jedan nacistički ustaški režim ali ste kroz ono što ste pronašli ipak utvrdili da je komunistička propaganda bila tako jaka da je držala u zabludi sve ove godine cijele narode i ljude kada su u pitanju karakter i način vladavine u Nezavisnoj hrvatskoj državi.
Ustaški režim nije lako definirati, a smatram da bi trebalo izbjegavati uz njega stavljati pridjeve kao što su „nacistički“, „fašistički“ ili „totalitarni“. Ponekih elemenata od svaka ta tri sustava je imao, ali su najčešće bili prihvaćani zbog spleta okolnosti i pritiska teških saveznika, kojima su se priklonili u nuždi, a kojih bi se najradije bili riješili kao što su to dočekali 1943. s Italijom. Ima sličnosti i s komunističko-socijalističkim sustavom, primjerice u odnosu prema dječjim i omladinskim organizacijama, korporativnom uređenju odnosno rješavanju radničkog pitanja i „hrvatskom putu u socijalizam“, kako se zvala i knjiga jednog od ideologa, Aleksandra Seitza. U kulturi i znanosti ustaške Hrvatske postojala je stanovita sloboda rasprave, što je opisao povjesničar dr. Stipe Kljajić u knjizi „Nikada više Jugoslavija“. Vodeći ustaše su još prije rata odbacivali usporedbe s fašizmom, tvrdeći kako „nije svaka čizma za svaku nogu“, odnosno, ne odgovara svakom narodu isti politički sustav. Naglašavali su da je riječ o oslobodilačkom pokretu i o nastojanju za oslobođenjem hrvatskog naroda od velikosrpskog jarma. Zato su i dolazili u dodir s komunistima koji su Kraljevinu Jugoslaviju isto smatrali „tamnicom naroda“. O četiri godine Nezavisne Države Hrvatske (ne zaboravimo, riječ je o samo četiri godine) može se govoriti o autoritarnom ratnom režimu, usmjerenom na obranu i konsolidaciju te države. Ali ne treba iz vida izgubiti i da se taj režim mijenjao i prilagođavao. U 1942. je obnovljen Sabor (s poslanicima izabranim u predratnim izborima) kao pokušaj proširenja legitimiteta vlasti. Zatim, 1943. i 1944. godine vodili su se tajni pregovori s prvacima Hrvatske seljačke stranke (službeno zabranjene) kako bi se napravila mješovita vlada i možda u pravom času prebacilo u tabor zapadnih saveznika. Nekakav pokušaj u tom smjeru učinili su ustaški ministri Ante Vokić i Mladen Lorković. Pitanje je bi li puč bio uspješan i da je bio snažnije proveden, vjerojatno bi Hitler to ugušio kao što je tih dana napravio u Mađarskoj. No da je imao priliku, vjerojatno bi se i ustaška Hrvatska, s većinom istih ljudi, reformirala prema demokraciji zapadnog tipa.
Ali u Nezavisnoj državi hrvatskoj postojali su rasni zakoni. Kako to komentirate?
Jesu, uvedeni su odmah na početku postojanja NDH pod pritiskom nacističkih predstavnika, a i kao odraz želje nove vlasti da dobije saveznike protiv talijanskih presizanja na Jadranu. Mussolini je htio iskoristiti poziciju realne moći koju je imao te uzeti cijeli obalni pojas, a na kraju je Rimskim ugovorima ipak dobio manje nego što je tražio. A rasni zakoni, odnosili su se na Židove i Rome, ali ne i na Srbe. Što god ustaše mislili o Srbima, nisu ih smatrali drukčijim od sebe u nekakvom „rasnom“ smislu. Ni provedba tih zakona nije bila jednoznačna. Na zalaganje nadbiskupa Alojzija Stepinca, od mjera protiv Židova bili su izuzeti Židovi u braku s kršćanskim bračnim drugom. Na zalaganje islamskih prvaka iz Bosne, nije se diralo bosanske Rome. A Romi iz sjevernog dijela NDH bili su dijelom internirani u Jasenovac, u lipnju 1942., ali su po svemu sudeći odande uskoro deportirani dalje prema Njemačkoj. Selektor i trener boksačke reprezentacije NDH bio je američki Crnac Jimmy Ligget, koji je tridesetih bježao pred nacistima iz Hitlerove Njemačke u Jugoslaviju. A prije toga u SAD-u nije smio boksati s bijelcima. U Zagrebu je bio oženjen Hrvaticom i to ga je, uz zalaganje prijatelja iz ustaške vlasti, izuzelo od progona. Na kraju je postao žrtvom komunizma. Napustio je Zagreb 1945. u strahu od partizana, a na putu prema Americi razboljela mu se žena i umrla u Italiji dok su čekali na brod. Nacistički predstavnici nisu bili zadovoljni tretmanom Židova unatoč rasnim zakonima i nizu diskriminatornih zakona (o oduzimanju imovine, otpuštanju s posla, zabrani pohađanja fakulteta, odlaska u kavane i restorane, zabrane kupovanja na tržnicama prije 10 sati, itd). I pored tih propisa koji su sami po sebi zločin i pored toga što su ustaše počeli s masovnijom internacijom židovskih muškaraca u logore u jesen 1941. godine, Nijemci nisu bili zadovoljni. Stoga su u proljeće 1942. godine poslali specijalni tim na čelu s časnikom sigurnosne službe Franzom Abromeitom da organizira deportaciju hrvatskih Židova. I ona je uskoro uslijedila, u kolovozu 1942. godine, uz asistenciju hrvatskih policijskih organa. Židovi iz Zagreba, Osijeka, Našica, Đakova, Sarajeva i drugih mjesta iz područja s njemačkim utjecajem (sjeverna polovica NDH) bili su odvedeni u Treći Reich, uglavnom u Auschwitz. U Jasenovcu je ostala skupina od oko 800 židovskih zatočenika (plus još oko 400 u Staroj Gradiški). Preživjeli iz te skupine opisali su njihov život u hrvatskim logorima u knjizi „Sećanja Jevreja na logor Jasenovac“, objavljenoj još 1971. u Jugoslaviji, ali o njoj se tada nije ništa šire javno govorilo, jer su takva bila vremena. Sadržaj knjige odudara od tadašnje službene verzije, a sličan je onome što ja pišem o zbivanjima u logoru. Još jedna deportacija Židova uslijedila je 1943. prigodom posjeta šefa SS-a Heinricha Himmlera Zagrebu. A na kraju rata u svibnju 1945., netom prije povlačenja, poglavnik Ante Pavelić, uz supotpis čuvara državnog pečata Andrije Artukovića, ukida rasne zakone, odnosno, donosi propis koji izjednačava sve ljude u NDH u pravima. Njemački utjecaj je tada prestao, Pavelić se povlačio s vojskom i narodom prema zapadnim saveznicima. Ali ipak – autentični antisemit ne bi nikad ukidao rasne zakone.
Kakav je bio odnos NDH prema drugim vjerama, osim katoličke? Zna se da je režim progonio Srpsku pravoslavnu crkvu.
Režim je bio donekle vjerski tolerantan pa uz isprva službeno prihvaćene katoličku, islamsku i protestantsku vjeru nije progonio pravoslavne Ruse i Ukrajince čak ih je prihvaćao u vojsku i policiju. Slično je vrijedilo i za crnogorske pravoslavce. No 1941. godine progonio je Srpsku pravoslavnu crkvu jer ju je smatrao političkom organizacijom. Mjere protiv pravoslavnih Srba ublažene su 1942. godine osnovanjem Hrvatske pravoslavne crkve, s nastojanjem da pravoslavni vjernici ostanu u pravoslavnoj tradiciji i obliku obreda, ali u autokefalnoj organizaciji, kakve su i druge pravoslavne crkve. Pavelić se tako nadao da će i kod pravoslavne zajednice osigurati podršku državi. Zato je u Sabor pa zatim u Vladu NDH, za ministra bez portfelja, imenovan dr. Savo Besarović, istaknuti sarajevski Srbin-pravoslavac. Njegova funkcija je bila da bude predstavnik te narodne zajednice. Po dolasku partizana, Besarović je glavom platio taj relativno uspješni pokušaj ublažavanja sukoba i pronalaska modusa vivendi između većinskog i manjinskog naroda. Promjena odnosa prema Srbima vidi se i 1942. godine kada nakon slabljenja ustanka započinju pregovori s nizom četničkih skupina i odreda u Bosni, u četverokutu između Banje Luke, Mrkonjić Grada, Sarajeva i Brčkog. Sklopljeni su sporazumi o primirju i priznavanju vrhovništva NDH s četničkim odredima Petar Kočić pod zapovjedništvom Uroša Drenovića, četničkom pukovnijom Manjača, bataljunima Mrkonjić i Obilić, zatim s Ozrenskim četničkim odredom, Trebavskim četničkim odredom, Četničkim odredom Borje, Zeničkim četničkim odredom i četničkim odredom pod vodstvom Radivoja Kosorića. Tim je sporazumima četnicima dozvoljeno da imaju zadrže oružje, da dobivaju streljivo od NDH radi borbe s partizanima, pravo na liječenje u bolnicama NDH, pravo na financijsku pomoć obitelji ako neki četnik pogine u borbi s partizanima, itd. Četnici tako stupaju u službu NDH i nema nikakva razloga (a niti je tako bilo) da bi sad NDH privodila Srbe s toga područja i trpala ih u logore.
Znamo da su tajne policije komunističke partije vrbovale ljude za lažiranje raznih istorijskih događaja, u jednom takvom procesu našao se i moj otac koji nije i po cijenu smrti htio pristati na lažiranje istorije, bio je osuđen na smrt a onda pušten na slobodu. Kakva je uloga Udbe i tajnih komunističkih službi u kreiranju laži i falcifikovanju istorije iz 2. rata? Kako se to radilo kada je u pitanju jasenovac?
Lažno prikazivanje povijesnih događaja, a osobito preuveličavanje broja žrtava i načina njihova stradavanje uobičajen je postupak ratne propagande, koja na ovim prostorima nije prestala završetkom Drugog svjetskog rata. Jednakim tempom nastavljena je sve do pada komunizma, ali se ponegdje, primjerice kad u Srbiji govore o Hrvatskoj, još ništa bitno nije promijenilo. Slično vrijedi i za neke krugove komunističko-socijalističkih nostalgičara. Odmah nakon rata režim u Jugoslaviji čak je sudski gonio ljude što su preživjeli njemačke logore (primjerice u tzv. Dahauskim procesima u Sloveniji) ili bi zabranjivao i povlačio iz prodaje knjige bivših jasenovačkih logoraša koji su ga prikazivali u drukčijem svjetlu (primjerice, knjige Đorđa Miliše ili Milka Riffera). Uz napuhavanje brojeva navodnih žrtava o Jasenovcu je javno govorila tek nekolicina bivših logoraša karijerom snažno vezanih uz Partiju i njezine organe, kao što su vojska, milicija ili Udba. Ostali su uglavnom šutjeli kako ne bi bili optuženi za suradnju s ustašama jer su preživjeli logor. Iz Jasenovca je u veljači 1945., pri kraju rata, vlakom u Austriju poslano najmanje 1200 zatočenika na rad u ratne tvornice. Za koji mjesec oslobodili su ih saveznički vojnici. Gotovo svi su se vratili natrag u Jugoslaviju. Ali u desetljećima nakon rata niste mogli pročitati njihove opise zbivanja u logoru, gdje su neki od njih proveli i po dvije godine. Jugoslavenski je režim budno pazio na svakoga tko javno iznosi nešto drugo od službene verzije. Tako je 1979. u Beogradu prisilno u duševnu bolnicu smješten novinar Vladimir Marković jer je napisao da je nonsens da bi u Jasenovcu bilo 600 000 žrtava već da bi ih moglo biti 60 000, dakle deset puta manje. U Zagrebu je ranije uništeno cijelo odštampano izdanje enciklopedije u kojoj je pisalo „deseci i deseci tisuća žrtava“. General Kosta Nađ i borci grmili su sa svojih govornica protiv onih koji su se usudili tako napisati, „kad se zna da ih je bilo sedamsto hiljada“, itd. Zapravo tek sad dolazi vrijeme da se Jasenovac na miru istraži i da se što je moguće više približimo stvarnim događajima. Arhivskih dokumenata ima mnogo i nalaze se nadohvat ruke u arhivima u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci, Beogradu, Slavonskom Brodu, Sisku, Osijeku, Požegi… Eto, moja knjiga „Radni logor Jasenovac“ iz 2018. godine ima 514 fusnota koje upućuju na dokumente i druge izvore.
Ovih dana čujemo predsjednik Srbije i član Presjednistva BiH Milorad Dodik planiraju sagraditi neki spomenik u Jasenovcu za žrtve jasenovačkih logoraša misleći valjda na srpske žrtve. Da li je u Jasenovcu bilo najviše Srba, može li se o tome nesto znati i kakva je struktura tih žrtava i da li je taj logor bio i na kakav način na bosanskoj teritoriji i zašto bi taj spomenik gradili u BiH ako je logor smješten bio u Hrvatskoj pita se bih javnost?
Gradnja takvog spomen obilježja ili najava Aleksandra Vučića da će se dio obale Save kod ušća u Dunav u Beogradu nazvati „obalom jasenovačkih žrtava“, jer je navodno Sava donosila leševe iz Jasenovca sve do Beograda, samo dolijevaju ulje na političku vatru. To služi skupljanju političkih bodova za koje se Vučić i Dodik nadaju da će im pripomoći u očuvanju vlasti. Ništa dobroga neće donijeti ni jednom narodu na ovim prostorima. Nasuprot tome, smatram da bi se organiziranjem mreže istraživača, koja bi mogla biti prekogranična, relativno brzo moglo utvrditi što se doista događalo u Staroj Gradiški i Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu. Uvjeren sam da bi to pridonijelo građanskom pomirenju u Hrvatskoj i regiji. Siguran sam da bi se potvrdila moja teza, za koju postoji niz snažnih argumenata, da nitko nije u Jasenovac doveden samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac, a pogotovo da tamo nije zbog toga ubijen. Sva dovođenja bila su u vezi s nekim protudržavnim, najčešće propartizanskim djelovanjem. Spomenuo sam Srbe zarobljenike i izbjeglice nakon bitke na Kozari. Oni kroz Jasenovac samo prolaze, ne ulaze u logor već ih se transportira na rad u Njemačku ili preseljava u Slavoniju, odakle se kasnije mnogi i prije kraja rata vraćaju kućama. Najveći broj Srba tada prolazi kroz Jasenovac, a kasnije je tamo interniran tek manji broj i to uglavnom zarobljenih partizana. Ukupno je u Jasenovcu bilo više zatočenika po vjeri katolika i muslimana nego Srba-pravoslavaca. Kad se pribroji 1200 ili 1500 Židova-zatočenika onda su Srbi zatočenici sigurno u manjini. I još da odgovorim Vučiću na beogradsku „jasenovačku obalu“: nemoguće je da bi leševi iz Jasenovca doplivali do Beograda. Prvo, ozbiljna istraživanja pokazuju da slučajeva bacanja leševa u Savu ondje nije bilo, pogotovo ne u većem broju. Drugo, leševi i ne bi mogli daleko otploviti jer bi brzo zapeli za obalu Save koja tamo pravi velike zavoje. Treće, ako bi i uspjeli doplutati do Bosanske Gradiške, ondje bi se zaustavili na pontonskom mostu koji je cijelo vrijeme rata plutao na površini Save spajajući Staru i Bosansku Gradišku. I koji se morao razmicati kad bi naišao kakav brod ili čamac ili komadi leda u zimskom periodu. Da su ondje plivali leševi, već bi ih fotografirali partizani koji su se kretali po bosanskoj strani obale pa su u svibnju 1942. čamcima kao gusari osvojili jedan šlep koji je vozio proizvode logorskih radionica iz Jasenovca u pravcu Stare Gradiške. Ako je do Beograda i doplivao kakav leš, otvoreno je pitanje tko su bili počinitelji tih ubojstava.
U Srbiji se često naglašava da je NDH imala logore za srpsku djecu u kojima ih je ubijala. Vaš komentar?
To je također čista protuhrvatska propaganda. Nakon slamanja obrane partizanskog područja na Kozari, na tom se širem području našlo mnogo civila, i onih koji su bili u zbjegu i onih koji su živjeli po pretežno pravoslavnim selima, u kojima su se pojavljivale i partizanske skupine. Njemački predstavnici nastojali su iskoristi tu situaciju tražeći od NDH da im se odrasli stanovnici tog područja predaju kako bi bili zaposleni u njemačkoj ratnoj industriji. Ispočetka su preuzimali i djecu, no kako su ona bila često bolesna nakon što su mjesec-dva proveli po kozaračkim vrletima, određeno je da hrvatske vlasti trebaju preuzeti djecu odvojenu od njihovih roditelja. Hrvatske vlasti su zatim na brzinu organizirale prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu, gdje su nastojali tu djecu prehraniti i liječiti. Zbog velikog priljeva djece, od kojih su mnoga bila bolesna od tipičnih ratnih bolesti, dizenterije, difterije, tifusa itd, mnoga su djeca i umrla. No podaci jasno govore da je nakon organiziranja pomoći smrtnost polako opadala. Na pomoći toj djeci bili su angažirani liječnici, katolički Karitas, časne sestre iz nekoli katoličkih redova i brojni obični građani. Uz organizaciju Karitasa tisuće djece smješteno je po hrvatskim obiteljima u sjevernom dijelu Hrvatske. Nakon rata velika većina vraćena je roditeljima koji su se vratili iz Njemačke. Neki su ih obilazili i još za vrijeme rata kad bi dobili pravo na godišnji odmor iz njemačkih tvornica. U svakom slučaju, riječ je o velikom humanitarnom naporu da se toj djeci pomogne, u čemu je sudjelovala i država. Iz dostupnih dokumenata je jasno da nije postojala namjera da se toj djeci namjerno naudi, već obrnuto, nastojalo im se pomoći u datim okolnostima i sredstvima koja su bila na raspolaganju. To proizlazi i iz kasnijih izjava te djece, izjave se, ako netko želi, mogu pronaći na internetu. U logorima, točnije Staroj Gradiški, bila je veća skupina djece samo tih dana, poslije bitke na Kozari 1942., a ona su ubrzo preseljena u Sisak i druga prihvatilišta. U logorima nije bilo ubijanja djece – umrla su samo ona najteže bolesna i najslabija, kojoj se teško moglo pomoći. U samom logoru u Jasenovcu postojala je skupina od stotinjak dječaka, starih od 9 do 14 godina, ali oni su u logoru pohađali školu. Učili su različite zanate – automehaničarski, limarski, brijački, električarski… Bili su većinom Hrvati iz okolnih mjesta, bilo je među njima izbjeglica iz Hercegovine koje su njihovi roditelji pred četničkim napadima poslali u sigurnije krajeve na sjeveru države. Bilo je tu i nekoliko malih Srba iz kozarskog zbjega. Ostoja Mijić je imao 13 godina kad je u Jasenovcu učio za automehaničara. Poslije rata je u Zagrebu desetljećima držao svoju automehaničarsku radnju. Takvih detalja se može mnogo pronaći kad se intenzivno istražuje jasenovački logor. I svi nas oni polako približavaju k njegovoj realnoj slici.
Razgovarao: Redakcija
Komentari