Iz BiH odlazi više metalaca nego medicinskog kadra
Prije rata metalski sektor u TK brojao je više od 10.000 zaposlenih radnika. Danas ga čini 2.000 radnika zaposlenih u većinski privatizovanim firmama, koje ne mogu da odgovore sve većim zahtjevima tržišta, prenosi nkp.ba. Dvadesetak firmi u ovoj branši među kojima su i nekadašnji giganti sada je u rukama privatnika. Na žalost mnogo je više […]
Prije rata metalski sektor u TK brojao je više od 10.000 zaposlenih radnika. Danas ga čini 2.000 radnika zaposlenih u većinski privatizovanim firmama, koje ne mogu da odgovore sve većim zahtjevima tržišta, prenosi nkp.ba.
Dvadesetak firmi u ovoj branši među kojima su i nekadašnji giganti sada je u rukama privatnika. Na žalost mnogo je više slučajeva neuspjele privatizacije, od one koja i danas opstaje na tržištu, upošljavajući stare iskusne majstore, ali i nove inžinjere mašinstva. Većina ih danas ne postoji, pa čak ni pravno formalno. S druge strane sve je manje majstorskog kadra, a mladi naraštaji nezainteresovani su za obrazovanje u metalskoj struci.
„Mi danas nemamo bravara, zavarivača, tokara, nemamo tehničara, inžinjera, tako da je budućnost metalsko prerađivačke industrije sumorna. U medijima se često priča o zdravstvenim radnicima da odlaze, vjerujte da u metalskom sektoru daleko više porodica odlazi van kantona i BiH“, tvrdi Mešan Vildić, predsjednik Sindikala metalaca TK.
Firme pak, čiji je današnji rad odraz uspješne privatizacije, kao što su Herceg Srebrenik, Unis Tok Kalesija, Alfe Mi Živinice i Cimos TMD Gradačac u potpunosti su izvozno orijentisane. Iako uspješne na svojim poljima, ne mogu odgovoriti zahtjevima domaćeg tržišta.
„Kao što je Termoelektrana Kakanj, TE Tuzla, Natron Hayat Maglaj, Bimal Brčko, Koksara Tuzla, Solana Tuzla, mi nemamo tih firmi koje mogu da budu kvaliteta servis na domaćem tržištu“, tvrdi Vildić.
Najnezadovoljniji su i danas radnici nekadašnjeg TTU-a, koji se i nakon pokretanja rada u novoosnovanoj fabrici nalaze na birou. I godinu dana nakon prodaje dijela firme nije im uvezan radni staž, niti su penzionisani, a od osam posljednjih plata koje su zaradili radeći u TTU isplaćeno im je tek 40 posto.
„Kakav je danas meni dan metalaca. Ja nemam nikakvo primanje, trebam ići da vidim da mi ko da da preživim, borim se na neki način da preživim i hranim svoju porodicu. Samo 51 radnik je zbrinut i radi u TTU Energetiku, radni staž nam nije uvezan, 28 radnika ne može otići u penziju, nije im cjelokupno uvezan radni staž. Mi se dole sabiremo pred fabrikom niko nas ne gleda, istina nema ni radnika od nas 180 dođe nas 25 na proteste“, tvrdi Mehmed Terzić, predsjednik Sindikata bivših radnika TTU Tuzla.
I tako već godinama Terzić upozorava na loše uslove u kojim danas žive bivši radnici TTU-a. Godinama izlaze na proteste, štrajkuju, gladuju i bune se, ali njihove povike, izgleda da više niko i ne čuje.
I dok su tako godinama unazad radnici Livnice, TTU-a, Remontmontaže, i mnogih mnogih drugih firmi protestovali, radnici Cimosa iz Gradačca, odlučili su se za drugi pristup novom vlasniku…razgovor.
„Uvijek sam to ponavljao poslodavcu, ja ću svaki dan kod vas dolaziti i odvojiti pola sata da razgovaramo, a ne da štrajkujemo. Definitivno puno snage i energije moraš uložiti i razgovarati, tražiti…i sada nam je direktor nakon četiri godine rekao da nam čestita za sve što smo napravili, jer oni sigurno ne bi da nismo mi kreirali, ubrzali i imali ideje“, pojašnjava Sakib Kondžić, predsjednik Sindikata Cimos TMD Gradačac.
Kondžić tvrdi da i danas radnici teže uslovima rada iz jugoslovenskog sistema, kada je sve bilo mnogo drugačije, dok su danas samo rad, trud i zalaganje preduslov i opravdanje za svaki radnički zahtjev.
Izvor: nkp.ba
Komentari